'Ima li još neko budan u ovom Beču?'
To je bila prva poruka koju sam poslala Adnanu na Dejt.me. Bilo je nešto poslije jedan iza ponoći, a ja sam upravo došla iz druge smjene. Radila sam u domu za starije osobe u Beču i toliko su me boljele noge da nisam mogla ni zaspati. Skuhala sam čaj, sjela za kuhinjski sto i otvorila sajt.
Na njegovom profilu pisalo je da ima 53 godine, da je porijeklom iz Zenice i da živi u Minhenu. Ja sam imala 49, rođena sam u okolini Bihaća i u Austriji sam bila gotovo dvadeset godina. Na slici je stajao ispred neke zgrade u radnoj jakni. Izgledao je kao čovjek koji ne voli mnogo da se slika.
Odgovorio mi je za nekoliko minuta: 'U Minhenu ima. Upravo završio noćnu. Šta tebe drži budnom?'
Rekla sam mu da radim s ljudima i da se nekad toliko umorim od tuđih priča da mi bude teško podnijeti vlastitu tišinu. Napisao je: 'Znam. Ja cijeli dan slušam mašine, pa navečer upalim radio da čujem ljudski glas.'
Nije bilo nikakvog flerta te noći. Pričali smo o smjenama, stanarinama, roditeljima koji su nam ostali u Bosni i o tome kako je čudno kad godinama živiš negdje, a i dalje te obradije kad na ulici čuješ svoj jezik.
Dvoje ljudi koji su uvijek govorili da su dobro
Adnan je radio u fabrici metalnih dijelova. Imao je odraslu kćerku koja je živjela s majkom u Augsburgu. Bio je razveden već deset godina. Ja sam imala sina koji se preselio u Linz, završio školu i započeo svoj život. Muž mi je umro prije sedam godina. O tome u početku nisam mnogo pričala.
Najčudnije mi je bilo koliko smo oboje navikli govoriti da smo dobro. Kad me sin nazove, ja kažem da sam dobro. Kad sestra pita kako je u Austriji, kažem da je dobro. Kad me kolegice pitaju hoću li na kafu, kažem da sam umorna. U stvari, nekad mi se jednostavno nije dalo vraćati u prazan stan nakon što provedem dan s ljudima.
Adnan je imao istu naviku. Kad bi ga majka pitala je li mu hladno, ima li šta jesti, je li zdrav, uvijek bi rekao da ima svega. A jednom mi je priznao da je čitavu nedjelju jeo sendviče jer mu se nije dalo kuhati samo za sebe.
Počeli smo se čuti gotovo svaku večer. Nije mi slao velike izjave. Nekad bi samo napisao: 'Jesi stigla?' Kad bih odgovorila da jesam, napisao bi: 'Dobro. Odmori.' I to je bilo sve.
Prvi put je došao autobusom
Dogovorili smo se da Adnan dođe u Beč na vikend. Predložila sam mu da uzme hotel. Nije se bunio, samo je rekao da je i on mislio tako. Nekako mi je zbog toga bilo lakše.
Čekala sam ga kod stanice, s rukama u džepovima i osjećajem da sam opet djevojka od dvadeset godina. Kad je izašao iz autobusa, odmah sam ga prepoznala. Nije nosio ništa posebno, samo sportsku torbu i jaknu. Prišao mi je i rekao: 'Selma, ti si meni na slikama nešto ozbiljna, a uživo se stalno smiješ.'
Rekla sam mu da je uživo viši nego što sam mislila. Odgovorio je da to svi kažu, iako ga niko prije mene nije pitao koliko je visok.
Proveli smo dan šetajući Bečom. Pokazala sam mu dio grada u kojem radim, malu radnju s našim proizvodima i park gdje često sjedim kad imam slobodno. Nije se pravio da sve zna. Pitao je mnogo, ponekad sasvim smiješne stvari. U jednoj pekari naručio je nešto na njemačkom, pa pogrešno izgovorio naziv kolača. Prodavačica ga je ispravila, a on je meni šapnuo: 'Dvadeset pet godina ovdje, još nisam naučio kolač kupiti kako treba.'
Navečer me otpratio do zgrade. Nije tražio da uđe. Stajali smo ispred ulaza i bilo nam je teško rastati se. Prije nego što je krenuo, poljubio me u čelo. Ne znam zašto, ali baš tada sam poželjela da ne mora nazad u hotel.
Jedna vijest iz Bosne promijenila nam je planove
U julu mi je sestra javila da nam je majka pala i povrijedila kuk. Morala sam hitno putovati u Bosnu. Uzela sam slobodne dane, spakovala torbu i krenula sama. Sin je imao obaveze na poslu, a nisam htjela nikome stvarati problem.
Adnan me nazvao dok sam čekala autobus. Pitao je jesam li ponijela dokumente i lijekove koje koristim. Rekla sam da jesam. Onda je pitao želim li da krene sa mnom.
Odgovorila sam da nema potrebe. Nismo bili toliko dugo zajedno da očekujem od njega da ostavlja posao i putuje zbog moje porodice.
Ali sljedećeg jutra, dok sam sjedila u majčinoj kuhinji u Bihaću, nazvao me i rekao da je uzeo dva slobodna dana i da može doći ako mi je potreban.
Nisam mu odmah rekla da dođe. Stidjela sam se. Kuća je bila puna rodbine, majka nervozna zbog bolova, ja neispavana. Nije to bio trenutak za upoznavanje porodice.
Onda sam uveče sjela na stepenice ispred kuće i nazvala ga.
'Adnane, ako stvarno možeš, dođi. Ne trebaš ništa raditi. Samo mi treba neko da malo prošetamo kad sve ovo završi.'
Došao je sutradan. Donio je voće, kafu i neke kekse koje je kupio na benzinskoj pumpi. Majka ga je odmah ispitivala čiji je, odakle su njegovi, ima li braće i sestara. Odgovarao je strpljivo, a meni je bilo smiješno što se čovjek koji u Minhenu vodi smjenu od dvadeset radnika pogubio pred jednom staricom iz Bosne.
Te večeri prošetali smo do obližnje prodavnice. Nisam bila naročito raspoložena. Žalila sam se na sve, na posao, putovanja, na to što mi majka stari, a ja sam daleko. On nije pokušavao da mi popravi raspoloženje. Samo je hodao pored mene.
Na povratku sam ga uhvatila za ruku. Nisam se ni okrenula prema njemu. Samo sam je pružila, a on je prihvatio.
Bajram u Beču
Poslije ljeta počeli smo ozbiljnije razgovarati o tome kako dalje. Nije bilo jednostavno. Njegov posao je u Minhenu, moj u Beču. Oboje imamo godine, obaveze i djecu koja nas povremeno trebaju. Niko od nas nije mogao tek tako spakovati kofer i preseliti se.
Za jedan Bajram, dok smo još bili na dvije adrese, Adnan je došao kod mene. Ustala sam rano da spremim ručak. Napravila sam pitu, hurmašice i još nekoliko stvari, kao da će doći dvadeset ljudi. Kad je stigao, donio je sok, kafu i jednu kesu sa sitnicama iz naše prodavnice u Minhenu.
U jednom trenutku neko je pozvonio. Bio je moj sin sa djevojkom. Rekli su da su odlučili svratiti, da ne sjedim sama za praznik. Otvorila sam vrata i vidjela njih dvoje, pa iza sebe Adnana koji je iz kuhinje doviknuo: 'Selma, gdje ti stoje male kašike?'
Sin me je pogledao i nasmijao se. Rekao je: 'Vidim, mama, da više nisi sama.'
Nismo tada pričali ni o svadbi ni o preseljenju. Sjedili smo za stolom, jeli i raspravljali je li pita bolja kad se malo jače zapeče. Adnan je tvrdio da je njegova majka pravi drugačije. Ja sam mu rekla da može slobodno sutra kod majke ako mu moja nije dobra. Svi su se smijali.
Kasnije, kad su djeca otišla, Adnan je prao tanjire, a ja sam brisala sto. Rekao je da će idućeg mjeseca ponovo doći i da bi možda mogli zajedno na nekoliko dana u Bosnu, ako mi majka bude bolje.
Rekla sam da možemo vidjeti kad dođe vrijeme.
Pred spavanje sam ugasila svjetlo u kuhinji, pogledala dvije šolje koje su ostale pored sudopera i pomislila kako sam godinama govorila da mi ništa ne nedostaje. Tek sad sam shvatila koliko mi je nedostajalo da nekome kažem: 'Hoćeš li i ti još jednu kafu?' i da znam da će mi odgovoriti iz druge sobe.
