Poruke koje su stizale poslije ponoći
Kad sam upoznala Aleksandra na Dejt.me, oboje smo već dugo živjeli u Švedskoj. Ja sam bila u Göteborgu, on u Malmöu. Imala sam 51 godinu, a on 55. Ja sam porijeklom iz Banjaluke, on iz okoline Prijedora. Zanimljivo je koliko ti u tuđini znači kada neko napiše običnu rečenicu na tvom jeziku. Ne neku posebno pametnu. Samo nešto što ne moraš u glavi prvo prevesti.
Prvu poruku poslao je on. Pitao me gdje se u Göteborgu može pojesti dobra pita. Odgovorila sam mu da se prava pita ne traži po restoranima, nego po kućama. Rekao je da onda ima problem jer u Göteborgu nema rodbine.
Radila sam kao njegovateljica i često imala noćne smjene. Aleksandar je vozio gradski autobus. Njegova žena umrla je prije pet godina, a moja veza završila se mnogo ranije. Nisam htjela ponovo živjeti s nekim. Barem sam tada tako govorila.
Poslije mjesec dana dopisivanja počeli smo se čuti telefonom. On je imao naviku da me nazove kad završi smjenu, nekad dok sam kuhala večeru, nekad dok sam peglala uniformu. Pričao mi je o švedskim putnicima koji uđu u autobus i ne kažu ni dobar dan. Ja sam njemu pričala o jednoj starici u domu koja me je stalno zvala imenom svoje sestre.
Dogovorili smo se da se nađemo u Stockholmu, na pola puta od njegovog Malmöa i mog Göteborga, kako smo se šalili, iako to geografski baš i nije bilo tačno. Kupili smo karte za voz i rezervisali dvije odvojene sobe u malom hotelu.
Nisam očekivala da će prvi susret biti toliko običan
Aleksandar me je čekao na stanici. Držao je papirnu čašu kafe i izgledao pomalo zbunjeno, kao čovjek koji je došao na pogrešan peron. Kad me ugledao, nasmiješio se i rekao: 'Sad mi je lakše. Mislio sam da ću prepoznati pogrešnu ženu.'
Proveli smo vikend šetajući, jedući i pričajući. Nismo obilazili muzeje niti pravili neke velike planove. Sjeli bismo negdje, naručili kafu i ostali satima. Jednom smo se izgubili tražeći restoran, pa završili u maloj zalogajnici gdje smo oboje naručili nešto što nismo znali izgovoriti.
Na rastanku me je zagrlio i pitao možemo li se vidjeti ponovo. Rekla sam da možemo.
Poslije tog vikenda stvari su postale ozbiljnije. Dolazio je kod mene, ja sam odlazila kod njega. Upoznala sam njegovu kćerku koja je živjela u Lundу, a on je upoznao mog sina. Nekako smo se uklopili u živote jedno drugog, ali sa dvije odvojene adrese i mnogo putovanja.
Onda je predložio da se preselim
Jedne večeri, nakon skoro godinu dana veze, Aleksandar je rekao da bismo mogli živjeti zajedno. Imao je dvosoban stan u Malmöu i mislio je da bi nam bilo lakše kad ne bismo stalno putovali.
Nisam odmah odgovorila. Voljela sam ga, ali u Göteborgu sam imala posao, prijateljice, sina koji je živio blizu mene i stan u kojem sam provela skoro petnaest godina. Nisam bila spremna ostaviti sve samo zato što smo nas dvoje konačno pronašli jedno drugo.
Rekla sam mu da mi treba vremena.
'Koliko?' pitao je.
'Ne znam.'
To mu nije bilo dovoljno. Počeo je pričati kako godine prolaze, kako nemamo više dvadeset i kako nema smisla da se stalno rastajemo na stanicama.
Ja sam mu rekla da nisam provela pola života gradeći svoj mir da bih ga preko noći spakovala u dva kofera.
Posvađali smo se. Ne onako da smo vikali, nego gore. Oboje smo govorili mirno i hladno, kao da pregovaramo o nekoj poslovnoj odluci. Kad je otišao, stan mi je djelovao veći nego ikad.
Tri sedmice nismo znali jesmo li još par
Nastavili smo se čuti, ali razgovori su bili kratki. On nije više spominjao preseljenje, ja sam izbjegavala temu budućnosti. Nekad bih pogledala raspored vozova između Göteborga i Malmöa, pa zatvorila stranicu. Nisam znala jesam li tvrdoglava ili samo uplašena.
Jedne subote nazvala me njegova kćerka. Rekla je da je Aleksandar u redu, ali da je neraspoložen i da je stalno pita može li čovjek u našim godinama početi ispočetka. Nisam znala šta da joj kažem.
Te večeri sam sama sjela u kuhinju i napisala mu poruku: 'Aleksandre, neću da se preselim. Barem ne sada. Ali to ne znači da ne želim tebe.'
Odgovorio je poslije skoro sat vremena: 'Znam. Samo me strah da ćemo cijeli život ostati na čekanju.'
Nisam mu obećala ono što nisam mogla ispuniti. Rekla sam da možemo pokušati drugačije: više zajedničkih vikenda, duži odmori, a kasnije ćemo vidjeti možemo li promijeniti posao ili mjesto stanovanja. Nije bilo romantično. Bilo je praktično, sa kalendarom otvorenim na stolu i razgovorom o slobodnim danima.
Drugi put smo kupili karte bez velikih očekivanja
Nekoliko mjeseci kasnije ponovo smo otišli u Stockholm. Ovaj put nismo rezervisali dvije sobe. Hodali smo istim ulicama kao pri prvom susretu. Aleksandar je insistirao da ponovo pronađemo onu malu zalogajnicu u kojoj smo prvi put jeli. Nismo je našli. Umjesto toga završili smo u restoranu s preskupom supom i hljebom koji se dodatno naplaćivao.
Smijali smo se dok smo gledali račun. Onda je Aleksandar izvadio telefon i pokazao mi fotografiju s našeg prvog vikenda. Stajala sam na stanici, s kapom navučenom do obrva i raščupanom kosom.
'Ovu čuvam', rekao je.
'Strašna sam na njoj.'
'Znam. Zato mi je draga.'
Udаrila sam ga lagano po ruci i rekla da je bezobrazan.
Danas još živimo u različitim gradovima. Neki ljudi ne razumiju zašto. Pitaju nas dokle mislimo tako i zašto se jednostavno ne odlučimo. Nemam odgovor koji bi svima bio dovoljan.
Ali znam da mi Aleksandar svake srijede pošalje raspored svojih smjena, a ja njemu svoj. Ponekad uspijemo spojiti četiri dana, nekad samo jedan vikend. Jednom sam ga čekala na stanici s toplom pitom u torbi jer je rekao da mu je dosta sendviča.
Kad je ušao u stan, skinuo je jaknu, otvorio kutiju i rekao: 'E, zbog ovoga bi vrijedilo preseliti se.'
Odgovorila sam mu da prvo opere ruke.
Još nismo riješili gdje ćemo živjeti. Ali smo prestali tražiti da jedno od nas odmah odustane od svega što je godinama gradilo. Za sada nam je to dovoljno da se svake nedjelje rastanemo sa željom da se ponovo vidimo.
