Poslala mi je poruku da joj nisam tip. Pošteno.
Ja sam Ante, imam 40 godina, živim u Splitu i radim u jednoj firmi koja se bavi brodskom opremom. Nikad nisam bio čovjek od dopisivanja. Kad mi netko pošalje pet poruka zaredom, obično odgovorim na zadnju i zaboravim ostale četiri. Prijatelji su mi govorili da s takvim pristupom nikad neću upoznati normalnu ženu.
Na Dejt.me sam se registrirao jedne večeri kad mi je cimer, koji se upravo selio kod cure, rekao da ću ostati sam s daljinskim upravljačem ako se ne pokrenem. Imao je pravo, ali nisam mu to priznao.
Ivanin profil sam vidio sasvim slučajno. Imala je 36 godina, bila je iz Rijeke i na jednoj fotografiji stajala je pokraj starog žutog bicikla. U opisu je napisala da voli more, putovanja i da ne podnosi ljude koji se stalno žale na sve.
Poslao sam joj poruku: 'Ako voliš more, zašto živiš u Rijeci kad imaš Split?' Nije mi odgovorila skoro dva dana. Onda je stiglo: 'Zato što imamo i more i normalnu količinu samopouzdanja.'
Smijao sam se pet minuta. Odgovorio sam da se sad vrijeđamo prerano, a ona je napisala da sam sam počeo.
Tjedan dana smo se dopisivali. Ivana je radila u maloj turističkoj agenciji. Voljela je planinariti, imala je psa koji je jeo samo određenu hranu i bila je jedna od onih osoba koje uvijek imaju plan za vikend. Ja sam, s druge strane, subotom najviše volio otići na ribarnicu, popiti kavu i ne raditi ništa.
Prvi susret i jedna vrlo kratka poruka
Našli smo se u Zadru, jer nam je to oboma bilo zgodnije nego da jedno putuje cijelim putem. Došao sam deset minuta kasnije zbog gužve. Ona je već sjedila na terasi, s knjigom na stolu i sunčanim naočalama.
Prvih pola sata bilo je dobro. Smijala se mojim pričama, ja njezinima. Onda smo krenuli pričati o budućnosti. Rekao sam da ne planiram odlaziti iz Splita, da mi posao odgovara i da se ne vidim u nekom velikom preseljenju.
Ivana je rekla da želi više putovati i da ozbiljno razmišlja o poslu izvan Hrvatske. Nisam htio glumiti da mi se to sviđa samo zato što mi se sviđala ona.
Rastali smo se pristojno. Poljubili smo se u obraz i poželjeli jedno drugome sretan put.
Te večeri stigla je poruka: 'Ante, drag si mi, ali mislim da nismo jedno za drugo. Ti si se već smjestio u životu, a ja tek želim vidjeti gdje ću završiti.'
Odgovorio sam: 'Pošteno. Bilo mi je lijepo. Sretno ti.'
I stvarno sam mislio da je gotovo.
Tri mjeseca poslije zazvonio mi je mobitel
Bio sam na poslu, pokušavao objasniti jednom čovjeku da dio koji je naručio nije isti kao dio koji mu treba. Mobitel je zavibrirao. Ivana.
Poslala mi je fotografiju mora s trajekta i napisala: 'Evo mene u tvojoj Dalmaciji. I dalje misliš da vam je more bolje?'
Gledao sam ekran kao budala. Nisam znao treba li odgovoriti odmah ili pričekati da ispadnem važan. Odgovorio sam odmah, naravno.
Ispostavilo se da ide na Vis s prijateljicom. Posao koji je planirala u Irskoj nije se ostvario. Bila je razočarana, ali nije htjela kukati. Sjetila se našeg glupog prepucavanja o moru i javila se.
Opet smo počeli razgovarati. Ovaj put bez onog pritiska da odmah moramo odlučiti jesmo li jedno za drugo. Nekad mi je slala slike sa svojih izleta, nekad bih ja njoj poslao fotografiju ručka koji sam napravio. Jednom mi je rekla da od mene ima više slika hrane nego od vlastite majke.
U kolovozu je došla u Split na dva dana. Nisam organizirao ništa posebno. Prošetali smo po Marjanu, otišli jesti i navečer sjedili na zidiću uz more. U jednom trenutku me pitala jesam li još uvijek protiv putovanja.
Rekao sam da nisam protiv putovanja, samo protiv toga da odem negdje na tri mjeseca i nemam pojma što bih sa sobom.
'Dobro', rekla je. 'Onda ćemo prvo negdje na tri dana.'
Vikend u kojem sam sve zabrljao
Za prvo zajedničko putovanje odabrali smo Istru. Ja sam rezervirao apartman, a ona je napravila popis mjesta koja želi vidjeti. Problem je nastao već prvog dana. Meni se nije dalo obilaziti četiri grada, tri vidikovca i dvije vinarije u jednom popodnevu. Ona je bila ljuta što sam joj tek tada rekao da mi je naporno.
Posvađali smo se u autu, na nekoj cesti pokraj Motovuna. Ona je rekla da ja nemam volje ni za što, a ja sam njoj rekao da nije svaki slobodan dan vojna vježba.
Nastala je tišina. Stali smo na benzinskoj crpki. Kupio sam vodu i dvije čokoladice, iako mi je rekla da neće ništa.
Vratio sam se u auto, pružio joj čokoladicu i rekao da sam pretjerao.
Ona je rekla da je i ona pretjerala. Onda je uzela čokoladicu i dodala: 'Ali stvarno si težak čovjek.'
'Znam', rekao sam. 'Zato sam bio slobodan na Dejt.me.'
Prvi put tog dana se nasmijala.
Nismo postali drugačiji ljudi
Ivana i danas živi u Rijeci. Ja sam i dalje u Splitu. Ona voli krenuti u sedam ujutro i obići pola svijeta, a ja bih najradije spavao do devet. Nismo čarobno postali isti samo zato što smo zajedno.
Ali naučili smo se dogovarati. Kad negdje putujemo, jedan dan planira ona, drugi ja. Nekad se posvađamo već oko toga gdje ćemo ručati. Nekad provedemo cijelu večer razgovarajući i ne primijetimo koliko je sati.
Prije dva tjedna poslala mi je fotografiju svog žutog bicikla. Lanac je spao, a ona je stajala nasred ulice i psovala. Napisala je: 'Evo ti razlog da dođeš u Rijeku.' Odgovorio sam da ne znam popravljati bicikle. Napisala je: 'Nema veze, možeš držati svjetiljku.'
Sljedeći vikend sam stvarno otišao. Nisam popravio bicikl. Našli smo majstora, a ja sam platio kavu dok smo čekali. Ivana je rekla da sam od svih muškaraca koje je mogla upoznati izabrala baš onoga koji ne zna ni lanac vratiti.
Rekao sam joj da ima još vremena predomisliti se. Pogledala me, uhvatila pod ruku i rekla: 'Ne da mi se opet pisati onaj opis profila.'
Ne znam je li to najromantičnija stvar koju mi je ikad rekla. Meni je bila sasvim dovoljna.
